Na današnji dan, 27. ožujka, diljem svijeta obilježava se Svjetski dan kazališta. Projekt Svjetskog dana kazališta pokrenuo je Internacionalni teatarski institut (ITI) 1962. godine na dan otvorenja prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu.
Na Svjetski dan kazališta čitaju se međunarodne poruke, a običaj je čitati ih prije početka predstava. Ovogodišnju međunarodnu poruku napisao je Simon McBurney, glumac, redatelj i suosnivač kazališne trupe Theatre de Complicite dok je hrvatsku poruku ove godine napisao Rene Medvešek.
U Karlovcu se povodom Svjetskog dana kazališta odigravaju predstave "U potrazi za slovom R" i "Dobri čovjek Bažulek", a u nastavku prenosimo poruku Renea Medvešeka:
Dragi prijatelji kazališta, s ove ili one strane rampe, srdačno vas sve pozdravljam i odmah na početku priznajem – nakon niza godina provedenih u teatru toliko mi se toga vrzma po glavi da nije lako krotiti misli i emocije sastavljajući ovu hrvatsku poruku povodom Svjetskog nam dana kazališta.
S jedne strane, ne bih htio samo prigodničarski slaviti značaj dramske umjetnosti i dugu bremenitu povijest kazališta, a da se ne osvrnem i na poteškoće s kojima se kazalište u nas mora nositi, no opet, s druge, pitam se je li ovo pravi trenutak za otvaranje svih onih pitanja koja su se s vremenom nagomilala a koja je, razmišljajući o našem društvu, teško zaobići.
Nakon niza dvojbi, čini mi se da je danas ipak najvažnije podijeliti s vama svoju privrženost kazalištu i naglasiti kako, usprkos svim preprekama koje otežavaju suvislo funkcioniranje naših umjetničkih i inih javnih ustanova, od kojih bismo neke već mogli zaštititi kao nematerijalno nekulturno dobro, ja kazalište volim i kako vjerujem da su kazališne daske još uvijek jedna nepotopiva splav na kojoj možemo preživjeti ovu poplavu beznađa koje se naizgled zavukla u gotovo svaki kutak javnog nam života. Jer kazališna kutija, zahvaljujući svojoj dubinskoj perspektivi mašte, i u ovim sipljivim vremenima opstaje kao nedodirljivi kutak nade, kao tajanstvena crna rupa ovog našeg svenemira koja je u stanju probaviti sav čemer svakodnevice i svježim daškom nadahnute glumačke igre uvijek iznova oplemeniti naš bitak. Kazalište to može, jer ono ne postoji samo zato da zrcali i promišlja stvarnost, već i zato da ju, poigravajući se njome, otkupljuje i svima nama vraća vjeru u zajedništvo i konačnu nadmoć duha, iskrenosti i igre.
Upravo zato je kazalište neizmjerno važno.
Analizirajući atmosferu hrvatskoga glumišta njegov neosporni autoritet Branko Gavella svojedobno je zapisao kako kazalište može i treba biti “jeka smisla kolektivne gradnje”. I kako je, kao takvo, ” čudno blisko izvoru smisla ljudskog bitka”! Ali je, na margini svog rukopisa, nadodao i kako “svako mešeteranje čini teatar najopasnijim sredstvom ne samo za ugušivanje te temeljne ljudske funkcije nego i za…”
Slijede tri točke – daljnji tekst rukopisa je nečitak… Ali smisao je jasan..
Kazalište je, a s njime i kultura u cjelini, temeljni kamen kada je riječ o smislu kolektivne gradnje….. Baveći se kazalištem i kulturom, možemo graditi, ali možemo i razarati društvo – odgovornost za izbor ostaje na nama. Kazalište je važno. I zato – ne samo ovo naše – svako društvo svoje kazalište mora čuvati kao oko u glavi – jer ono to doista i jest.